Poznajem malo osoba koje će kad pitam da li su zadovoljne svojim životom, reći „daaaa“. Ne znam ih puno ni sa „mmm, pa da“. Ovdje ne mislim na zadovoljstvo zdravljem, djecom, bračnim/ne bračnim odnosom, nego svakodnevicom, obavezama, generalno, stilom i ritmom života.
Tužno je, ili sam možda ja okružena pogrešnim ljudima, ali ne poznajem ni jednu jedinu osobu koja je uspjela svoj način života promjeniti tako da kaže, sada je to to, želim baš tako.
I šta ćemo sad?
Moje mišljenje je da prije svega trebamo staviti ružičaste naočare! Pored toga, razmisliti šta bi, onako sitno i malo, mogli uraditi za sebe, da nam bar nekad te naočare ne trebaju! I ne šalim se! Istinski se divim ljudima koji imaju znanja i hrabrosti da sijeku, natjeraju sebe i sve oko sebe da izmjene poredak stvari, ali eto…oko mene sve neke ograničene žene, a nisu ni muškarci puno bolji…
E, sad kad smo odlučili da nam je kolor ružičasti životni izbor idemo dalje. Idemo sa konstatacijama. Šta sve u životu moramo?
Ujutru bijele mačke ne vidimo prije kafe, mora se…Moramo biti uredni, dakle redovno tuširanje. Koža suva od silnog tuširanja, moramo se namazati. Lice šminka uništila, koristimo sve i svašta ne bi li bile mlade bez igle, ili je bar odložile, čisti lice, maži lice, šminkaj lice, jer ne možeš k’o drakula na posao. Zovu djeca, dobro uče, al smoriše, ne možeš poslom od njih da se baviš. Dobila peticu, a Ti u pola excel tablice…mogla je sačekati i pola pet da to kaže. Shvatila ona jadna da ne voliš da te zivkaju dok si na poslu. Dođeš kući preparirana, uništila se na tom poslu, a ona te dočekuje sa još 68 informacija na koje trebaš biti ponosna…a ti bi samo da malo prilegneš…ali nema od tog ništa…kreće sad dodatni posao, domaćice…i tako svaki radni dan. Vikendi imaju dva scenarija…baviš se sobom, pa se kaješ u toku iduće sedmice ili se baviš pripremama kuće i hrane za iduću sedmicu, pa uđeš preprirana u nju…
I opet…šta ćemo sad?
Ja lično se učim da radim ovo. Kad pijem jutarnju kafu, prvih deset minuta mislim samo na nju i tu divnu tišinu koja me okružuje (onda uključujem laptop, al tih prvih deset ne bih dala ni za šta na svijetu). Dalje, majka sam, najzgodnija ne, ali rodila sam najdivniju djecu, a to moje tijelo…koliko sam mu dala, divno mi vraća. Uživam u njemu. Lice više ne čistim, uopšte! Ne pada mi na pamet! Sada lice masiram (a usput ga i očistim). Gledam se, šta sam sve pregurala, pa BRAVO ja, super sam! I tako redom… Znate šta još radim? Kad me dijete nazove, ako sam u pola excela, ne javim se. Kad završim, nazovem. Statistički gledano, nikad do sad nisu ni izgorili ni udavili se…malo je vjerovatnoća da je poziv hitan.
I šta sam dobila?
Vjerujte, puno toga. I mada ni od koga nisam tražila ništa, moji voljeni su nekako počeli da uviđaju da sam drugačija. Pojma nemam kako, ali sada smo tu…kompaktniji, posvećeniji jedni drugima…kao da smo svi skupa kupili ružičaste naočare.
Šta sam u stvari uradila da to sve bude tako? Rituali, navike, moranja…samo sam malo pomjerila u lijevo…moja su moranja postala rituali.
Mr ph. Duška Dojčinović